Vlažne šume i visoke vapnenačke strmine jurskih planina na sjeverozapadu Švicarske još izraženije karakterizira hladnoća nego same Alpe. Na strateški važnoj točki pokraj Solothurna, gdje je smjer dugačkih paralelnih dolina prekinut dijagonalnom dolinom koja ih sve povezuje, srednjovjekovne tvrđave dramatično se izdižu iznad tihih poljoprivrednih i industrijskih naselja.

Ovdje, odmah pokraj sela Balsthal, mladi švicarski arhitekt Pascal Flammer izgradio je svoj prvi projekt s neobičnom preciznošću koncepta i izvedbe. Kuća je smještena u ruralnoj izolaciji, unutar polja na kraju doline u kojoj se šuma strmo izdiže na obje strane. Premda se radi o primjerenom utočištu za klijenta koji živi u gradu, kuću se službeno definira kao stöckli, što je periferna pomoćna zgrada koja pripada većem gospodarstvu, a služi za stanovanje seljaka kada se povuče u mirovinu.

Jedini prolaznici su radoznali izletnici što se penju prema staroj rimskoj cesti, koja se pak vrlo strmo uspinje prema udaljenoj dolini na većoj visini. Objekt njihovih slučajnih pogleda volumen je s kosim krovom od tamnog drveta, s niskim strehama koje štite bočne zidove. Na prvi pogled jednostavna i suvisla cjelina pri pažljivijem se promatranju pretvara u sekundarnu geometriju, u jednu igru križića i kružića dijagonalnih strukturalnih pozitiva i okruglih prozorskih negativa. Pogledi u kuću i kroz nju potvrđuju kako ovo nije samo fasadna, nego i inteligentna prostorna i strukturalna slagalica u tri dimenzije.
 

Nakon silaska s ceste po blagoj nizbrdici, ulazna vrata ispod strehe otvaraju se u niski, horizontalni prostor prizemlja. Ukopan je u zemlju za visinu stolova koji ograničavaju panoramsko ostakljene perimetre, a arhitekt ga opisuje kao prostor ‘nalik na piazzu’ u kojem se odvijaju zajedničke aktivnosti ukućana. Kuhinja je pametno postavljena uz jednu dijagonalnu stepenicu i iza ugla koji čine volumen malenog ugrađenog ormara i garderobe.

Popevši se po strmim spiralnim stepenicama od čelika, tlocrt prvog kata razdijeljen je u četiri kvadranta, od kojih tri zauzimaju spavaće sobe, a preostali kvadrant ima trokutasto potkrovlje iznad kupaonice. Visoki prostori spavaćih soba dosižu dvostruku visinu kod sljemena krova, a stakleni zidovi gledaju u dolinu. Pejzaž se doživljava s ugodom, s malo povišene referentne točke, kakva se mogla postići ukopanim prizemljem.

Postoji određena doza humora u pregradama od drveta koje lijepo klize u okrugle vitruvijanske prozore. Čak i kada su zatvorene, raspolavljajući krug, postoji svijest o simetričnoj drugoj polovici i potpunosti cijele kuće. Konstruktivni koncept ujedinjen je s prostornim radi podizanja kosog volumena iznad velikodušno ostakljenog prizemlja. Iako je struktura od lameliranog drveta i skrivena i izložena, njezina je čast kao potpuno drvene građevine netaknuta jer nema skrivenog čelika koji bi potpomagao. Središnji zid zapravo je glavni rešetkasti nosač, kao što su to i bočni zidovi, bez obzira na to što su u sredini probušeni okruglim prozorima. Njih povezuju dijagonalni nosači na kraćim krajevima, koji isto tako vežu i prostor horizontalnog prizemlja i gornjih soba.

Kuća je izvana prekrivena drvenim daskama bajcanim u crno s bakrenim opšavima i standardnim krovom s pokrovom od crijepa. Ova kuća s izvrsnom izolacijom ima sustav grijanja i hlađenja u podrumu uz malu potrošnju energije. Unutra zidovi, podovi i stropovi, koji su obloženi troslojnim panelima od smreke, potpuno odgovaraju lameliranim drvenim stupovima i potpornjima, a čak su i zakrivljeni zidovi koji obuhvaćaju stepenice napravljeni od drveta. I tanke plohe i krupni konstruktivni dijelovi slično jedni drugima pokazuju jedinstvenu plastičnu kvalitetu koja gotovo nalikuje betonskoj strukturi. Istureni rogovi koje se može vidjeti kroz okrugle prozore, otkrivaju konstruktivnu tektoniku kosog krova.
 

Nije korišten samo jedan konstrukcijski sustav koji bi se moglo klasificirati, ovo nije jednostavno proizvod tehnike, a prefabrikacija je korištena samo utoliko koliko je služila ciljevima i logistici projekta. U svojem poštivanju strukture kao prostorne, a u isto vrijeme simboličke, ova malena kuća crpi iz jednoga mnogo šireg arhitektonskog diskursa, osobito onog japanskog arhitekta Kazua Shinohare i Valerija Olgiatia za kojeg je Flammer radio kao projektant.

I dok možda podsjeća na oblike alpskih seljačkih kuća ili štagljeva kakvi se mogu naći u blizini, ona posjeduje i nešto drugo: ova kuća s karakterom stoji sama na tom pomalo sablasnom mjestu kao onaj šutljivi Napoleonov vojnik sa slike ‘Lovac u šumi’ Caspara Davida Friedricha. Ovdje stvoreni snažni prostori doma na sličan način omogućavaju duboku kontemplaciju pejzaža.